Sakralni je postav Franjevačkoga muzeja i galerije Gorica Livno svojevrstan prikaz stanja u kojem se nalazila Crkva u livanjskome kraju od dolaska franjevaca i gradnje franjevačkoga samostana uz rijeku Bistricu do ponovne gradnje samostana na Gorici u Livnu. Izložbeni predmeti u sakralnome postavu uglavnom su iz vremena XVII. – XIX. stoljeća.

Predmete koji nisu više rabili u liturgiji franjevci su pohranjivali u samostan na Gorici. Tijekom XVII. i XVIII. stoljeća liturgijsko posuđe nabavljalo se uglavnom u mletačkim zlatarskim radionicama. Posuđe se također proizvodilo i u domaćim radionicama u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i dr. Posebne zasluge za proizvodnju u domaćim radionicama imao je fra Augustin Miletić koji je svojim narudžbama poticao domaće majstore. Sačuvano liturgijsko posuđe iz domaćih radionica svojom jednostavnošću i skromnom izradbom sadrži zapise imena naručitelja i/ili Župe za koju su poručeni i nerijetko godinu izradbe. Tako se u postavu može vidjeti kalež filigranske izradbe koji je pripadao fra Anđelu Ćuriću (1883.), križ fra Lovre Karaule (1840.), zatim posudice za ulja iz župa Vidoši i Ljubunčić.
Od liturgijskoga ruha iz ranijeg razdoblja sačuvano je vrlo malo predmeta. U postavu je izložben komplet misnoga ruha radionice Fillinger & Hasinger iz Beča, misnice i štole iz XIX. i s početka XX. Od izloženih skulptura posebno značenje ima barokni kip sv. Jeronima (Venecija, XVIII. st.) i fragment skulpture sv. Jurja na konju (prijelaz XV. na XVI. st.) izrađenoga od mramora. Slike starih majstora iz XVIII. i XIX. st. (sv. Ivan Trogirski, Gospa žalosna, sv. Ivan Nepomuk, sv. Petra i Pavla) zatim slike Gabriela Jurkića Raspeće i Kraljica mira našle su svoje mjesto u sakralnome postavu.

Dva predmeta koja uz umjetničko imaju i posebno povijesno značenje za livanjski kraj jesu gotičko-renesansno zvono (izliveno 1479.) s jedne od srednjovjekovnih crkava u gradu Livnu i prijenosni oltar (1804.) koji se odlikuje jednostavnošću i ljepotom. On se rabio u vremenu kada u livanjskome kraju nije bilo niti jedne sačuvane crkve. Franjevci su ga nosili od mjesta do mjesta na razvaline crkava, na groblja, spilje i privatne kuće gdje bi s okupljenim pukom slavili sv. Misu.

Brigu o sakralnim predmetima i o kulturnoj baštini po nepisanome pravilu vodili su gvardijani i franjevci samostana na Gorici. U svome dušobrižničkome radu i za pouku katoličkoga puka i kandidata za svećenike franjevci su osim liturgijskih knjige i priručnika koristili i djela franjevaca pisaca s prostora provincije Bosne Srebrene. Tako se u postavu mogu vidjeti prvotisci Matije Divkovića (Nauk krstjanski, 1611.), Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.), Tome Babića (Cvit razlika…, 1736.), Stjepana Margitića (Ispovid krstjanska, 1707.), Marka Dobretića (Kratko skupgliegne…, 1782.), Ivana Ančića (Svitlost krstjanska, 1679.)… Navedena djela su tiskana u stranim tiskarama hrvatskom ćirilicom i latinicom, a Divkovićev Nauk krstjanski je ujedno i prva tiskana knjiga na narodnome jeziku i pismu u BiH.