Pod turskim oružjem podrazumijeva se oružje osmanlijskih Turaka, koji su u 14., 15. i 16. stoljeću osvojili veliki dio Balkanskoga poluotoka te dio srednje Europe. Veliki dio osmanlijskoga oružja se prihvaća i koristi u Europi, te se stvaraju i novi oblici. U zbirci su velikim brojem zastupljeni jatagani – neodvojiv dio naoružanja svakoga odraslog muškarca na području Osmanskog Carstva. Jatagani iz Livna tipološki pripadaju skupini onih najraskošnijih, srebrnih drški i sječiva ukrašenih srebrnom ili zlatnom tauširanom žicom. Među oružjem koje su Osmanlije donijeli u osvojene krajeve izdvajaju se sablje, koje su uz luk i strijelu, sveto oružje muslimana. Po obliku sječiva mogu biti tipa kilidž ili šamšir. U zbirci muzeja sačuvano je sječivo tipa šamšir na kojemu je zlatu tauširan natpis arapskim pismom. Mač paloš sa znakom vuka, iz druge polovine 17. stoljeća, naoružanje je teške konjice, a ubraja se među najraskošnije osmanlijsko oružje. Turskoj vojnoj opremi pripada nadžak, koji je imao kljun na jednom kraju, i hrbat poput čekića na drugome. Upotrebljavali su ga pješaci, a od 16. stoljeća i konjanici. Lijep primjerak konjaničkog oružja s drškom je buzdovan, a osim buzdovana služili su se i topuzom, koji je za razliku od buzdovana ima punu glavicu. Livanjski primjerak je bogato ukrašen srebrnim arapskim natpisom. Po obliku i načinu ukrašavanja, turskoj vojnoj opremi 17. i 18. stoljeća, pripada i sjekira-balta.

Od vatrenoga oružja zbirka sadrži pištolje na kremen, a među najpoznatijim i najraskošnijim vrstama su pištolji ledenice, nastali na području sjeverne Albanije sa Skadrom, u drugoj polovini 18. stoljeća. U zbirci se nalazi i dalmatinska puška, koja je zapravo lovačka puška ali se širom Vojne krajine koristila kao vojnička. Uz svaku vrstu vatrenoga oružja neophodan je pripadajući pribor: posude za barut, koje su od druge polovine 17. stoljeća, zamijenile nabojnjače, a kod podmazivanja oružja služile su posudice zvane masnjače.

Sablja karabela oružje je osmanlijskoga podrijetla, udomaćeno na zapadnome Balkanu, na prijelazu 16. u 17. stoljeće, tako da zajedno s mačevima schiavonama i husarskim sabljama čini karakteristično lokalno oružje 17. stoljeća. Pod utjecajem turske sablje 15. stoljeća, nastala je husarska sablja, od koje su se razvile sve sablje 17., 18. i 19. stoljeća. Od austrijskih sablji, u muzejskoj zbirci se nalaze sablje koje pripadaju sabljama časnika u pješaštvu. Paradni mačevi nošeni su uz svečanu odoru na svečanostima i dvorskim zabavama, a tijekom 18. i 19 stoljeća, popularan modni dodatak imućnih bili su mačevi štapovi.

Od vatrenog oružja česti su pištolji na kremen, koji su se proizvodili od sredine 16. stoljeća, a u ovim krajevima su poznati kao samokres, kubura ili mala puška. Pištolji 19. stoljeća prolaze sve mijene tehničkoga usavršavanja sve dok ih nije potisnuo revolver, koji je za razliku od pištolja imao više cijevi, odnosno valjak s više otvora koji se okreću oko osovine okvira. Poznat je revolver tipa Gasser, iz austrijske tvornice Leopolda Gassera, koji je u upotrebu došao od 1876. – 1878., u ratu Crne Gore protiv Osmanskog Carstva, a koristio se i u Prvom svjetskom ratu. Tip puške čija se cijev proširuje poput lijevka zove se karabin ili tromblon, a koristili su je konjanici u jurišu, iz neposredne blizine. Bajuneta, odnosno puščani bodež, uglavljivao se u cijev puške ili uz nju, čime se puška pretvarala u ubodno oružje za borbu iz neposredne blizine.

Kad, početkom 18. stoljeća, lov postaje sport i zabava europskih plemića, izrađuju se različiti tipovi lovačkih pušaka na kremen, tzv. kremenjača. Lovac je o lijevom boku nosio i dugi lovački nož Hirschfanger. Neophodnu vrstu pribora za vatreno oružje, posebno lovačke puške, bile su mjerice za određivanje količine potrebna baruta, a uz njih i posudice za držanje nauljene tkanine za podmazivanje oružja.

Američki general John T. Thompson započeo je s izradom samopunećih pušaka 1916., a prva proizvedena puška za tržište bila je M 1921. U muzejskoj zbirci se nalaze poluautomatske puške Thompson kalibar 45, M1A1. Nakon zaustavljanja prodora njemačkih trupa u Rusiji, Shpaginova poluautomatska puška PPSH41, bila je nezaobilazna puška Crvene armije. Njemačka vojska je koristila poluautomatsku pušku MP40, odnosno prilagođeni model iz 1940. godine. Puška Mauser GEW 98, bila je standardna puška njemačke vojske u Prvom svjetskom ratu, a nastavila je se proizvoditi i tijekom Drugog svjetskog rata kao Mauser KAR98K. Od strojnica u zbirci se nalaze Zbrojovka AII koja se proizvodila u Brnu (Slovačka), a preoblikovana je u Enfieldu (Engleska) pod nazivom Bren. Njemačka strojnica MG42 bila je daleko najubojitije automatsko oružje svojeg vremena. Kacige su različitih tipova, a izdvaja se talijanska kaciga M.33. U zbirci se nalaze i različiti samopuneći pištolji, te bajuneta-noževi.